|
|
SORROW HAS IT'S NATURAL END
srijeda, 10.01.2007.
Kuda nas je sve dovelo?
Zar uistinu nakon svega
jedino što možemo reći je:
"da, BILO nam je lijepo" ?
Gdje je pošlo po zlu?
Kada smo dosegli vrh
nakon kojeg nismo imali kuda
osim niz brdo?
Gdje je nestala čarolija?
Zašto me više ništa ne boli?
Zašto mi više ništa ne para srce?
Zašto mogu normalno disati na spomen tvoga imena?
Gdje su nestale suze?
Zašto mogu mirno spavati?
Zašto više ne iščekujem tvoje pozive sa strepnjom u srcu?
Zašto ne dršću ruke,
kuda su odletjeli leptirići?
|
četvrtak, 28.09.2006.
Ne mogu
Ne želim više osjećati
Osjećaji su prokletstvo.
Ne želim gledati
jer tuga previše bode oči.
Ne želim čuti
jer hladne riječi preduboko paraju srce.
Ne želim više osjećati
Osjećaji su prokletstvo.
Ne želim mirisati
jer miris razočaranja previše truje moja pluća.
NE MOGU! Ne mogu više izdržati.
Osjećaji previše vladaju mnome.
Previše tuge, previše boli..
Zar zaista ima toliko više tuge, boli, patnje,
nego li sreće?
|
utorak, 19.09.2006.
Živjeti?
Jedino što u životu stvarno želim je da mene netko može voljeti
kao što ja mogu voljeti njega - cijelim bićem,
svakim atomom koji u njemu biva.
Zar je to toliko nemoguće?
Toliko nerealno očekivanje?
Jer, ako je, onda nemam zbog čega živjeti.
Jedina stvar zbog koje se, po mom mišljenju, isplati živjeti,
koja je glavni i jedini pokretač svega, je istinska ljubav.
Ako ona ne postoji tada ja ne želim živjeti
|
Ne želim ponovno voljeti
Ne želim ponovno voljeti!
Ne želim voljeti nekog drugog, nekog novog.
Ne želim s nekim drugime dijeliti sve,
s nekim drugim smijati, plakati..
Ne želom osjetiti tuđi dodir i mirisati tuđi miris
prije no što zaspim,
ne želim se buditi uz nekog drugog.
Ne želim ponovno voljeti.
Ne nekog novog!
Ne!
Želim zauvijek voljeti tebe!!!
|
nedjelja, 17.09.2006.
Ne želim više nikada ljubiti
jer voljeti ne mogu.
Nema više osjećaja,
nema više tuge,
nema boli,
razočaranja.
Nema više neprospavanih noći,
neispunjenih obećanja.
Nema više tuge,
nema više boli.
Samo sjećanja da je nekoć sve to postojalo.
Što je sada tuga? Što je bol?
Što je pak radost, sreća?
Što je patnja, a što veselje?
Što je gorko, što je slatko?
Gdje su nestale boje?
Jesu li ikada uistinu postojale?
Nije važno.
Ništa više nije važno...
|
Ne mogu više...
Ne mogu pisati.
Misli su postale toliko teške,
preteške za pisane riječi...
Toliko toga je već promišljeno,
toliko riječi istrošeno,
a čemu kada nema smisla?
Čemu trošiti vrijeme, misli, živce?
Čemu umarati i neprestance ranjavati srce?
Riječi više ništa ne znače.
Jednom izgovorene, više ih nema.
Nestale istog trenutka...
Otišle u prazno..
Kao da nisu nikome bile upućene...
I ponovljene bijahu,
dva, tri, dvadeset puta..,
ali samo su odletjele zajedno s vjetrom.
Kao da nisu nikome bile upućene
|
subota, 16.09.2006.
Ne trudim se više niti biti lijepa za tebe.
Ne mogu, nemam snage.
Toliko je energije utrošeno,
a pitam se čemu?
Gdje su naše uspomene?
Naše šetnje gradom?
Zašto MI nemamo neku svoju klupicu,
neko SVOJE mjesto?
Zašto poput dva stranca turobno tumaramo ulicama
dok prolaznici živahno skakuću oko nas?
|
Treba mi nježnosti,
malo dobrote,
pažnje.
Netko tko će uvijek biti uz mene
i tko će meni dopuštat da budem uz njega
i cijeniti to.
Tko će me poštivati,
smatrati ravnopravnom,
a ne osjećat' se bogomdanim
i ponašat kao da bih trebala biti sretna
samim time što mi se udostojio biti dečkom.
Bila sam ti spremna dati sve,
cijelu sebe,
sve svoje snove podrediti tebi.
Sada se pitam
ima li to smisla?
Ima li smisla toliko sve nekome dati,
a malo dobiti zauzvrat...
|
petak, 15.09.2006.
Svi se mi kotrljamo kroz život.
Netko malo brže, netko malo sporije.
Svi jednako počinjemo i jednako završavamo.
Samo je ta praznina između početka i kraja ispunjena raznolikostima.
Svi mi na svoj jedinstven način ulažemo enormnu količinu energije u stvari koje su, u bíti, potpuno nevažne.
Svi se mi kotrljamo kroz život.
Netko malo brže, netko malo sporije.
Svi jednako počinjemo i jednako završavamo.
Čemu onda žurba?
Čemu patnja, tuga,
čak i sreća?
Čemu proživljavati lijepo i ružno?
Na kraju će ionako biti
NIŠTA
|
četvrtak, 14.09.2006.
Kako se prisjećam naših razgovora,
tako shvaćam da si ti stvarno uvjeren
da ću ja uvijek biti tu šta god da se dogodilo..
Da nije uopće bitno kako se ponašaš,
da li mi poklanjaš pažnje,
da li mi išta daješ...
Znaš da ću ja uvijek biti tu kada ćeš ti to htjeti.
Znaš da sam svega svjesna,
da znam kako bih trebala postupiti,
ali si isto tako svjestan da mi to apsolutno ništa ne znači,
da je moje srce previše slijepo,
a da ja kroz život putujem srcem
|
|
|
